Čitam
ja tako neki dan No one here gets out alive, biografiju Doorsa,
pokušavajući da proniknem u ličnost Kralja guštera po ko zna koji put,
ovaj put iz ugla novinara i momka koji je radio za njih, odgovarao je na
pisma mnogobrojnih fanova još kao tinejdžer i već pri samom kraju
nabasam na datum koji sam i zaboravio, 3.jul davne 1971. Čudna
koincidencija, proguglam malo po netu i vidim da je prošlo 4 decenije,
da su se fanovi, i mladi i malo stariji, okupili na pariskom groblju Per
la Šez, sa dva originalna člana, Rej Manzarekom i Robijem Krigerom, da
zajedno odaju poštu svom idolu i prijatelju, Džejmsu Daglasu Morisonu,
rok legendi, nekadašnjoj zvezdi vodilji grupe The Doors, čija slava i
popularnost i danas traje i nije izbledela uprkos tolikoj vremenskoj
distanci. Prethodno pročitavši dve biografije pisane od strane njegovih
prijatelja i kolega iz benda Riders on the storm od Džona Densmora,
bubnjara i Light my fire od Reja Manzareka, klavijaturiste, video sam
kolika je gromada Džim bio, inteligentni pesnik, roker koji je išao
ispred svog vremena, ali sa druge strane i neopevana budala (jerk),
koji je umeo itekako idiotski da se ponaša prema svojim prijateljima,
kad bi ih plašio viseći na terasama iznad ambisa, ili do ludila dovodio
svoju devojku i "kosmičkog partnera - sapatnika", Pamelu, varajući je
gde god je stigao i menjajući raspoloženja prema njoj od izliva nežnosti
do grubosti jednog sadiste. Rej je to dobro rekao da je u Džimu
obitavao i Džimbo i kad god bi ovaj drugi izašao i prevagnuo, došlo bi
do nekog incidenta ili katastrofe. Zbog toga je Džimbo, alter ego nalik
Mister Hajdu, bio Rejova najveća noćna mora. Možda ga je i on naveo da
krene sa omiljenom drogom svoje devojke, heroinom, iako se užasavao
igle, pa ga je najverovatnije ušmrknuo i overdozirao u pariskom klubu( u
kombinaciji sa alkoholom), da bi bio prenešen u hotelsku sobu.Zvanična
verzija smrti je bio srčani napad koji se desio u kadi, međutim
obdukcije nikad nije bilo, a Pamela je svoju tajnu odnela u smrt, tri
godine posle svog dragog, nikada se ne oporavivši posle njegove smrti. I
sama je skončala od overdoza heroinom. Brilijantni um koji je imao
viziju da će da bude treći, posle Dženis i Hendriksa, koga će slava i
poroci dotući. A samo je želeo da pobegne od svega i da bude pesnik, a
ne lider benda koji poziva na pobunu, ne onaj od koga se uvek očekivao
neki novi i veći ispad na koncertu.
Rodio sam se 5 godina kasnije,
za Morisona sam saznao tek u srednjoj školi, ali me njegov lik i danas
opčinjava, čak pomalo i žalim što nisam živeo u njegovom vremenu. 6
albuma su Dorsi napravili, bez kompilacija, poslednji je bio L.A.
Woman.Neke pesme bih mogao slušati opet i ponovo, po hiljaditi put,
većinu znam i napamet. Ako ikada u životu odem u Pariz, tamo bih otišao
prvo, pre Ajfelove kule i Luvra. Jer Mr Mojo Risin, ustaje u mom srcu po
ko zna koji put.
I obradovao se ja teko, konačno dolazi nešto malo više bendova u naš
grad, neke odavno nisam čuo uživo poput Block out i Darkwood dub ali
nisam bio dalekovid da na vreme kupim kartu, jer računah, po svim
statistikama ovde ljudi više slušaju narodnjake, pa nema ni potrebe da
kupujem kartu deset dana unapred. Ali, nisam računao na okolne gradove,
ni na to da će ljudi gladni koncerata pohrliti u Čačak na taj događaj.
Odem do kafića gde su se prodavale karte, a tamo mi vele da ih nema i da
ih kupim na ulazu. Onda opet napravim grešku, jednostavno se sve to
veče urotilo protiv mene, krenem sat vremena kasnije i to taksijem,
Taksista me pita, pošto je video gužvu ispred, šta se to dešava, ja mu
objasnim ko sve to treba da svira, a on reče da je i on voleo Bjesove.
Izađem i postane mi malo čudno što ta raja još nije ušla, sede po
trotoaru, cirkaju pivdžan iz dvolitarki, sve dugokosi momci i crvene
devojke (bar 2-3 crvene sam video). Tu se ispozdravljah sa nekima što
sam ih poznavao od ranije koji mi rekoše da je unutra krcato, da nema
više karata i da obezbeđenje više nikog ne pušta. E, izem ti sreću. Još
se napolju ništa ni ne čuje, tako da počeh da šetam tamo - amo, da
pocupkujem i da razmišljam da li i ja da zveknem ovde ispred pivo u nadi
da ću ući. Posle pola sata sam postao suviše nervozan i rešio da ovo
ipak nije moj dan i da treba da se vratim kući. Kupih čokoladicu na
trafici i krenuh lagano. Sutradan mi drugar reče da je on bio, i da
nije mogao da izdrži zbog vrućine, da je izašao posle 45 minuta i da je
kartu ustupio nekom klincu. E , jebi ga, baš, to je bilo malo pošto sam
ja otišao. Nekada je dovoljno samo malo biti strpljiv i malo sačekati,
ali kad se neda, onda se neda.
Po urbanističkom planu koji je star više od 10 godina, u Čačku je
planirana saobraćajnica koja će rasteretiti gužve u špicu u gradu i to
tako što će proći pored bazena, zgrade Tehničkog fakulteta, kroz
dvorište Instituta za voćarstvo i na kraju će prepoloviti gradski park,
što će značiti da deca više tu neće moći bezbedno da se igraju jer će
morati da paze na automobile, neće biti izvođenja kućnih ljubimaca,
vožnje rolera, a ni zaljubljenih parova na klupama, jer ko bi još da
sedi pored puta. Zbog toga je više građana Čačka izrazilo protest protiv
takve neopravdane i ničim izazvane ideje kojom će se uništiti nešto
lepo i okovati u beton, zelenilo će zameniti sivilo, sve zarad nekog
kome je ta trenutna ideja dunula kroz glavu i koju je uvrstio u plan.
Čačak time ništa ne dobija, već samo gubi. Zbog nečijih desetak minuta
će se potrošiti ogromne pare i jedna oaza pretvoriti u još jedno sivilo.
Da li su se gradski čelnici samo grubo našalili, ili su mislili da ovu
nebuloznu ideju sprovedu u delo, videće se, uglavnom, upućena im je
poruka da ima dosta ljudi koji misle suprotno, pa su se na trgu mogle
čuti ideje tipa "da hoće u Evropu, ali onima u Evropi je jedna
žardinjera bitna, a ovima ovde ceo park nije", "da su posekli jedinu
brezu na trgu kod pošte da bi to okovali u beton", i da nam "konjopoj
(kako zovu fontanu od milja) uopšte nije bio potreban." Posle govora na
trgu, kolona građana se prošetala do gradskog parka, gde su podeljeni
bedževi onima koji su se upisali da budu čuvari gradskog parka i koji će
se organizovano boriti za njegovo očuvanje.
Tako nam svaki dan poručuju ovi sa televizija, da smo tupi, glupi, da
ne vidimo šta se radi, ili da ne želimo, da mogu da nam prodaju šta god
hoće, pa i najortodoksniju glupost, u najveću laž njihovu ćemo
poverovati i pojesti je, a bez da se zagrcnemo. Ja sam mentalno
retardiran, da, jer moram da ćutim i trpim, ja sam mentalno retardiran
jer poverujem s vremena na vreme da nešto može da se promeni, a za deset
godina nema ni traga od promene, ko krene da menja, njega odmah kupe. A sad nešto sasvim drugačije, jedan copy - paste sa fejsa:
729.520
nezaposlenih!!! A NIKO SE NE BUNI! Zaposleni su na minimalcu ili
uopste ne primaju platu - NIKO SE NE BUNI! Najveća stopa poreza u
Evropi - NIKO SE NE BUNI! Najveći i najbesmisleniji harač na svetu -
NIKO SE NE BUNI - ZA NAŠE BOLJE SUTRA - KOPIRAJ OVAJ STATUS I DIGNIMO
SE NA NOGE!!! I opet ih pola nece kopirati kao da nikoga nije briga za
ovo (I NIKO SE NE BUNI!!!)
Vruća zima socijalnog nezadovoljstva u Srbiji na temperaturuama duboko
ispod minusa. Od ukupno 1.804 škole u Srbiji potpunom obustavom rada
ili skraćenjem časova na 30 minuta štrajkuje 1.427 škola. Ministar
prosvete i premijer traže obustavu štrajka, ali prosvetari nastavljaju
protest tražeći veće zarade. Istovremeno, u Beogradu protestuje i 750
taksista tražeći izmene Zakona o autotaksi prevozu i ukidanje akciza
na gorivo za taksiste do 300 litara mesečno.
Vlada Srbije i Ministarstvo prosvete spremni su za nastavak razgovora sa predstavnicima sindikata prosvete.
Ministar Žarko Obradović pozvao je sve prosvetne radnike da prekinu štrajk i
da se što pre uspostavi nesmetani proces obrazovanja. Vlada je, ipak,
morala da popusti pred upornošću štrajkujućih nastavnika.
Pre samo par dana, međutim, premijer Mirko Cvetković
izjavio je da novca u državnoj kasi nema i da bi povećanje zarada
nastavnicima od 24 odsto dovelo do inflacije od 300 procenata.
Štrajk u Srbiji ispraznio je učionice
Predstavnicima sindikata, međutim, još nije stigao zvaničan poziv
vlade za nastavak pregovora. Kako je pre podne izgledao nastavni proces
u nekoliko beogradskih srednjih i osnovnih škola zabeležio Radovan
Borović:
“Sindikat je doneo odluku da se nastava u školi
obustavi na tri dana, a od srede kreće nastava sa skraćenim časovima od
30 minuta. Naravno da nam je cilj da pridobijemo javnost za naše
zahteve”, kažu profesori u beogradskoj Prvoj ekonomskoj školi.
Nastavnicima i profesorima u štrajku pridružilo se i 750 taksista
taksi-preduzetnika, koji su protestnom vožnjom kroz Beograd stigli do
gradske skupštine, s namerom da ukažu na potrebu uvođenja zakonitosti i
reda u taksi prevoz i ukidanje akciza na 300 litara goriva mesečno.
Na zahteve za povećanje zarada srpska vlast odgovara lakonski da para
nema. Iako se stalno deklaratorno ponavlja da je obrazovanje glavni
razvojni pokretač Srbije, prosvetni radnici u proseku zarađuju 320 evra
mesečno i imaju najniže plate u regionu.
Siromaštvo nije cunami
No, više od tog podatka javnost iritira bahaćenje vlasti na račun
ubogo osiromašnih građana Srbije. Kako ukazuju mnogi komentatori,
vrhuška na vlasti uprkos žestokoj ekonomskoj krizi, ima novca da u
javnim nabavkama pokrade čitavu milijardu evra godišnje.
Ima para, primerice, i da ministar za životnu sredinu Oliver Dulić raskalašno, iz džepova građana plati 26.000 evra za internet sajt
koji normalno košta 26 puta manje; ne nedostaje sredstava ni da vlast
iz dzepova građana, ne pitajući ih, uzme milion dolara za isplatu
odštete za dičnog srpskog tabadžiju Miladina Kovačevića koji je pretukao američkog studenta; ili da plati odštetu tešku 28 miliona evra izraelskoj firmi za aferu “satelit”.
Novca, razume se, u ekonomskoj krizi ima i za platu od 10 000 evra direktoru “Srbijagasa” Dušanu Bajatoviću;
za stotinu pedeset novih radnika koje večiti gubitaš “Železnice
Srbije” zapošljava - i to mimo konkursa; za 28 000 beskorisnih
činovnika koji ovu zemlju drže u u zagrljaju srednjeazijskog poimanja
javne uprave.
A šta tek reći o podatku da je samo tokom prošle
godine država od novca građana Srbije isplatila više od tri milijarde
dinara na ime finansijskih kazni, penala i naknada štete na osnovu
sudskih postupaka koje je izgubila.
Marinković: Niko nema pravo da traži da prosvetni radnik vaspitava i
uči našu decu za 300 evra mesečne plate, dok s druge strane postoje
neshvatljive privilegije.
Iritirajuće izjave ministra prosvete Žarka Obradovića i premijera Mirka Cvetkovića, kaže za radio Slobodna Evropa Darko Marinković,
profesor na MEGATREND univerzitetu, izazvane su snagom protesta
prosvetara. Vlast, međutim, nikako ne sme biti iznenađenja protestima
prosvetara jer ih je sama izazvala, a ako ovako nastavi, opominje naš
sagovornik, svi građani Srbije završiće na kazanima narodnjih kuhinja.
“Vlast
se uporno kockala sa granicom ljudske trpeljivosti, onim što se u
narodu zove ‘trpilo’, i očigledno da je to počelo da puca, da dolazi do
one granice kada ljudi kažu – a šta će mi ovakav život?! Izjavu vlasti –
ako damo prosvetarima, tražiće i drugi – ocenjujem kao veoma
nekorektnu. Ne daju oni ništa jer to nije njihovo; to je naše, to je
nacionalni dohodak, kako se lepo i zove, i pravo je građana da ga i
kontrolišu. Pogledajte, to izjavljuju funkcioneri koji su nesporno krivi
jer devet godina nisu dozvolili da se uspostavi funkcija državnog
revizora koji kontroliše trošenje budžeta. Niko nema pravo da traži da
prosvetni radnik vaspitava i uči našu decu za 300 evra mesečne plate,
dok s druge strane postoje neshvatljive privilegije; imamo
latinoameričku podelu društva na 7-8% svirepo, bezdušno, bogatih i sve
ostale koji su manje ili više siromašni. Pri čemu je jedna stvar
očigledna: siromaštvo nije cunami, nije zemljotres koji je pogodio baš
nas, pa, eto, trpimo nesreću; siromaštvo, odnosno, bogatstvo ili
kvalitetan, dostojanstven život, jeste pitanje sposobnosti vršilaca
javne vlasti da na kompetentan način vode državu u korist svih svojih
građana”, ocenjuje Marinković.
Preuzeto sa http://www.slobodnaevropa.org/content/srbija_u_strajkovima/2293192.html
Posle iha -ha redovnih postova, malo sam se umorio. Nije da neću da pišem ,
nego nemam kad. Drugi, mnogo bitniji zadaci su došli na red, kao što su
nošenje, hranjenje, presvlačenje, ljuljanje, vozanje, igranje,
cupkanje, pričanje, pevanje, buđenje noću. Svi oni su zanemarljivi
naspram čistog uživanja dok gledate malo čudence dok raste pred vašim
očima, dok se mazite sa njim dok ponavljate za njim prve zvuke koje
ispušta, dok mu dodajete igračke koje namerno baca po sto puta, dok se
ljutite što okreće glavu kad mu dajete kašicu, pa umesto usta deo završi
na njegovoj kosi. Ima li veće radosti? Pa kad samo kaže nešto što liči
na prvu reč, a vi skočite i kažete: "Evo, slušaj, progovorio je!!!".
Dani vam brže prolaze, ni ne osetite ih, jer nema praznog hoda, nema
pauze, nema vremena ni za čitanje ni pisanje, ali ko šiša čitanje i
pisanje kad je ono tu. Biće vremena za sve, samo neće biti vremena za
ono što ste propustili u odrastanju vašeg deteta, jer ono je sutra već
drugačije, a ono što mislite da ćete videti, ako danas niste, se nikad
ne ponavlja. Zato iskoristi dan, Carpe diem, Seize the day. Sutra je već
sve drugačije.
Prvo napravite smešu od 80% vode, 15% deterdženta (bolje nekog gušćeg,
npr. Fairy - ja) i 5% glicerina. Zatim uzmite stari reket, umočite i
počnite sa igrom. Baloni će biti ogromni i veoma su zarazni, ja sam se
igrao ceo dan, kao dete, otimao sam svom klincu reket da ih ja pravim.
Nekad je postojao deterdžent koji se zvao Sjaj i koji je bio izvanredan
za pravljenje . Sipao bih ga bez vode i odjednom bi moglo da izleti po
pedesetak balona, a pošto sam stanovao iznad haustora gde je bila
promaja non - stop (prolaz sa jedne na drugu stranu zgrade), baloni bi
leteli svuda i bilo ih je milina gledati. Kako je samo lepo biti mali, deca ne znaju šta imaju i hoće što pre da porastu, a onda bi se svi vratili u detinjstvo.
Nekad mi se čini
da imam toliko toga da kažem, ali kad bih krenuo, odjednom je glava
prazna, tako da onda nemam da kažem ništa. Nije ni čudo što mi najveća
inspiracija dolazi na šolji, jer tu čovek dolazi samo jednim poslom,
oslobođen svih briga i obaveza, tako da uvek nove ideje naiđu, nekad
polako kao malo tvrdo govance koje predstavlja čep onom što iskulja
posle njega. Posle pola toga zaboravim, pa mi žao što tu negde ne držim
olovku i papir ili bar mobilni, da mogu da izdiktiram trenutne misli.
Juče mi, recimo, palo na pamet da pišem svoju biografiju, jer tu bih
zaista imao materijala, počev od mnoštva likova koje lično poznajem, do
obilja događaja koje bih prilično verno mogao opisati. Tek sa ove
distance mogu da kažem da nije sve crno – belo u šta sam slepo verovao
(i bio duboko u zabludi) kao jako mlad i zelen. Ta biografija bi bila
uglavnom samo meni i interesantna i možda ponekima koje bih opisao
(želeli bi da vide da li sam ih ocrnio ili nahvalio). Pošto bih pisao
ono što stvarno mislim, velika većina bi se i naljutila, no to bi bilo
ono što sam ja, ne cvećka, već jedan pomalo samoživ, sebičan, gadan i
loš lik. Sve izbegavaš da nekome kažeš u lice šta misliš radi dobrih
odnosa i lepog ponašanja, ali konačno shvatiš da je tako trebalo odavno
da radiš. Ono malo preostalih bi bili oni što zaista vrede. Kad na
vreme vidiš kako ljudi mogu biti ružni, prljavi i zli iznutra, onda te
i malo ljudskosti i dobrote zaista obraduje. Toliko glume i fasada,
toliko identiteta da je internet malo dete u poređenju sa minutom
pravog života, toliko laži i onih koji u njih slepo veruju, toliko
pretvaranja i kameleona, toliko cinizma i prećutkivanja, toliko
zanemarivanja i negiranja. Toliko se ljudi prave ludi, žive kao da se
nije dogodilo ono što ne žele da vide. I svima je lepo, svi se smeškaju
nabacujući svoj najbolji kez, govoreći sebi da je lepše da imaju i
život u laži sa lepom fasadom nego da svojim komšijama budu najnoviji
aber i osoba za sažaljenje...
Nekad, kad sam bio baš mali, sam ludeo za sakupljanjem samolepljivih
sličica i popunjavanjem albuma. Nije bila samo fora da popuniš album,
već da imaš što više sličica koje ćeš nositi u školu, razmenjivati
duplikate, ili igrati par - nepar. Ne sećam se koji album mi je bio baš
prvi, ali jedan od prvih je bio Ljubav je, sa momkom i devojkom golih
guzičica i ljubavnim porukama ispod koje su sve počinjale sa Ljubav je.
Bio je baš lep i neobičan, naročito za klinca tih godina. Onda bio je
tu i album Pčelica Maja, sa nezaobilaznim trutom Pavlom, pa Tarzan koji
sam prvi popunio i gde sreći nije bilo kraja kad sam zalepio poslednju
sličicu. Onda su došli fudbaleri Španija `82. Tu sam prvi put zamrzeo
nekog ćelavog lika, mislim da je bio golman i igrao je za Poljsku ili
Češku, a sve zato što bih sličicu sa njegovim likom dobijao u svakoj
turi sličica, kao da su samo njega štampali, imao sam skoro 20 njegovih
sličica. Zatim je tu bio Zagor i Čiko (Felipe - Kaetano - Lopez -
Martinez i Gonzales), kao i Snorkijevci. A danas, danas su sličice skupe.
Nekad sam jako želeo
da se tetoviram. Mislim, želim to i dalje, ali nisam baš siguran da bih
uradio tatoo o kome sam maštao. Možda mi se jednog dana to ne bi
svidelo, pa bih posle dao još veće pare za lasersko skidanje tetovaže.
Zašto? Zato što moja ideja nema veze ni sa čim, to je jednostavno nešto
što mi je slučajno palo na pamet, neke lude asocijacije povezane sa
trenutkom listanja engleskog rečnika i oblikom brojeva koji liče na
slova. Niti je to bilo vezano za neki događaj meni važan, niti za neku
osobu koju bih da nosim na telu do kraja života, već jednostavno ideja
za koju sam se zalepio ni sam ne znam zašto. Izgledala mi jekao
dobra tada, čak odlična, čak sam i maštao da sakupljam lovu i to
konačno uradim. Ali, godine prođoše, ali je ja ne uradih. Dođe emisija
Miami and L.A. Ink i ja se setih kako sam nekad maštao o toj parnoj
lokomotivi, napred bi se video onaj „ledolomac“ i deo pruge, iz točkova
bi izvirivale kandže, a iz tela lokomotive krila, dok bi na prednjem
delu vijorio pamflet u stilu starog papirusa sa natpisom „Train 23“.
Naravno, crna dimčina bi kuljala iz dimnjaka lokomotive. Prava mešavina
SF-a i horora.
Hm,
možda. Do tada ću da gledam zanimljivu Kat von D i priče njenih
mušterija kojima baš znači taj tatoo što ga stavljaju, vezan za
najintimnije trenutke njihovih života, za najbliskije osobe, stvarne
događaje, za proživljene patnje, za sam život, ma kako gorak bio.
„Tatoo – ruža na grudima....“
Kome trebaju besplatne vize, sigurno ne sirotinji, to nas neće izvući iz krize, može samo da nas više kinji, da mislimo kako ni za šta nismo, da mislimo kako stoka mi smo, ni da odemo do najbližeg grada, za nas je samo folk parada, ljubići, sapunice i veliki bratovi ispred neizvesnost, a iza ratovi. Niko neće decu da pravi, svako se bori da preživi, privatnik radnika po ceo dan mlavi, država se sama sebi divi umesto da nekog zaštiti. Kad tražiš prava, dobiješ bolest, Kad tražiš zarađeno, dobiješ pendrek, štrajkači gladuju, seku prste, ili stoje na pruzi, bogati se oklo krste, jer nemaju dodira sa masom, opčinjeni sopstvenom rasom. I tako u krug - do druga je drug, opet se naziru barikade, zabava na ulici za stare i mlade. Šta nam to rade? Šta nam to rade?
Pre 3 dana nam je crkao usisivač. Housel, 1400 vati. Bio je dobar, dok
nije crkao, dobro je vukao i nije imao većih kvarova, osim par manjih,
kad je crevo počelo da puca, a u crevu je bila i žica za dovod struje,
pa je tako naš Housel dobio zakrpe u vidu braon lepljive trake. Na
kraju je papučica prsla, nije mogla da se zalepi, pa smo je vezali
kanapom. I kao vrhunac, zapalio se kalem u motoru, zbog pregrevanja,
ili lošeg kontakta u crevu. I tako ja i žena rešimo da ujedinimo
kapital od naših akcija i da kupimo novi, tako da nam je juče stigao
novi ljubimac, Gorenje Asteroid.
Nekim
ljudima svašta pada na pamet. Ponekad i morbidne ideje poput ove. Šta
je "pesnik" hteo da kaže? Da su oni koji tu žive ovce? Ili da će, u
najgorem slučaju , završiti ovako ako se pobune protiv "sile". Da će im
stoka biti pobijena? Ili je ovo delo bekrija kojima je u dokolici
cevčenja piva ispred zadruge palo na pamet da se malo provozaju, a
usput i zabave. Jer, sigurno nije neko došao u nedođiju da tu okači
glavu ovce, već je to uradio neko ko živi blizu. Nekad su tako
indijanska plemena plašila nezvane goste i terala sve nepoznate sa
svoje teritorije. Možda i neki " gazda" želi ovim da otera sve putnike
namernike. Šta reći....